Pred nama je rasprava o temi koja je srce našeg opstanka na ovim prostorima i životu dostojnom čovjeka – o stanju u javnim preduzećima, a pravo ime ove tačke dnevnog reda trebalo bi biti: „Kako smo izgubili kontrolu nad sopstvenim resursima i pretvorili sistem u feudalnu prćiju političkih elita.”

Jer, da budemo iskreni – stanje nije loše. Stanje je katastrofalno. I svi mi to znamo.

Željeznice – vozi nas propast

Dame i gospodo, šta znači kada „Željeznice Republike Srpske“ imaju akumulirani gubitak od preko 300 miliona KM? To znači da smo mogli obnoviti svaki vagon, rekonstruisati desetine kilometara pruge, modernizovati sistem. Umjesto toga – svake godine po jedna rupa više, jedno kašnjenje više, jedna plata manje za radnike, ali jedno službeno auto više za direktora. Radnicima kasne plate, ali su rukovodioci sebi nabavili luksuzne limuzine.

A sjećate li se kredita Svjetske banke za Željeznice Republike Srpske? 100 miliona KM! Pitanje je – gdje je taj novac? Gdje su rezultati? Gdje je izvještaj o utrošku?

Elektroprivreda 

Još apsurdnija je situacija sa Elektroprivredom Republike Srpske. Preduzeće koje nema konkurenciju, koje prodaje najtraženiji proizvod današnjice – struju, posluje sa desetinama miliona maraka gubitka.

I dok je narod zatečen januarskim poskupljenjem struje – uprava troši milione na marketing. Marketing?! Kome? Kad nemate konkurenciju, kome se reklamirate? Samima sebi?

Šume Republike Srpske

Ovdje ne govorimo više ni o greškama, ni o nestručnosti – nego o pljački. Predsjednik najjače političke partije je lično izjavio da u Šumama djeluje „organizovana banda“. Osam mjeseci nakon toga – niko nije uhapšen, niko nije procesuiran. Dakle, imamo dvije opcije: ili je to bila laž, ili je neko od vlasti saučesnik te bande. U oba slučaja, neko mora da odgovara.

Šume raspolažu sa preko 1,3 miliona hektara državne šume, a posluju sa gubicima i stotinama miliona KM obaveza. I tu se ne završava – naručuju se softveri od desetina miliona, koji ne funkcionišu, zaposleni su višestruko preko plana, a plaćanja dobavljačima kasne mjesecima.

Stranački plijen i uhljebljavanje

Sve to vodi do ključnog problema – javna preduzeća su pretvorena u stranačke bankomate. I svi to znamo. Ne postoji nijedno preduzeće koje nije „dato“ nekoj političkoj partiji. Neki imaju Šume, neki Autoputeve, neki Elektroprivredu, neko Pošte. Pa se onda partijskim aktivistima daju direktorske pozicije, a članovima porodica rukovodilaca radna mjesta. Pošten i stručan čovjek u ovakvom sistemu nema šta da traži. To nas vodi u profesionalni i moralni kolaps.

Viškovićeva „Jedinica“ – fantom tim za kontrolu

Govorilo se da će se oformiti posebna jedinica za kontrolu javnih preduzeća. Obećavalo se – najbolji studenti, moderna oprema, potpuna nezavisnost. I šta se desilo? Ništa. Nula izvještaja. Nula rezultata. Nestali kao duhovi.

Kad imate instituciju koja treba da kontroliše – a koja ne postoji ni na papiru – onda znate da vlast ne želi kontrolu. Želi mrak. Jer u mraku se najbolje posluje.

Slučaj „Vijadukt“ – skupa tišina

Ne smijemo zaboraviti ni međunarodne arbitraže. Spor između Republike Srpske i slovenskog preduzeća „Vijadukt“ mogao bi nas koštati stotine miliona KM. Sve zbog nestručnih raskida ugovora, ignorisanja obaveza, i šupljih pravnih savjeta. Taj novac, ako izgubimo arbitražu, platiće – kao i uvijek – građani Republike Srpske. A oni koji su napravili štetu – neće platiti ništa. Jer ih štiti sistem koji se više ne može nazvati institucionalnim.

Aerodromi, Pošte, Vodovodi – svi gube

I ne mislite da su problemi samo u „velikim“ firmama. Ne. Sva javna preduzeća – i aerodromi, i pošte, i vodovodi – imaju istu dijagnozu: višak radnika, manjak odgovornosti i partijsko upravljanje.

U nekima se i dalje zapošljava kao da je 2007, dok prihod pada. Gubici se prebacuju na budžet. A budžet – to smo svi mi.

Više od politike, ovo je borba za opstanak

Gospodo, nije ovo više ni ideološko pitanje, ni sukob pozicije i opozicije. Ovo je pitanje ekonomskog opstanka Republike Srpske.

Ako ne uspostavimo odgovornost, ako ne razbijemo ovaj krug nepotizma, ako ne vratimo javna preduzeća narodu – sutra nećemo imati ni za penzije, ni za lijekove, ni za obrazovanje. Sve će otići na pokrivanje rupa koje su iskopali nesposobni i pohlepni.

Zato predlažem:

1. Hitan revizorski nadzor svih velikih javnih preduzeća.
2. Zakon o zabrani političkog imenovanja rukovodilaca u javnom sektoru.
3. Objavljivanje svih ugovora i javnih nabavki većih od 500.000 KM.
4. Posebne sjednice posvećene Šumama RS, ERS i Željeznicama RS.